Nepravedno zaboravljena Brođanka koja je inspirirala generacije

Na današnji dan prije 99 godine u tadašnjem Brodu na Savi rođena je Irena Kolesar, glumica koja će ostaviti neizbrisiv trag u domaćem kazalištu i filmu. Priča o njenom životu daleko je od uobičajene – ona je jedinstven slučaj u povijesti jugoslavenske umjetnosti. Bez glumačkog zaleđa, Irena je iz frizerskog salona krenula na nepredvidivo putovanje koje će je odvesti do svjetla pozornice i filmskih setova.

Irena je odrastala u obitelji skromnih radnika – otac Mijo bio je postolar, a majka Rozalija domaćica. Sredinom tridesetih obitelj seli u Zagreb, gdje Irena završava školu za frizerku. No, vrijeme ustaške NDH obilježilo je njen život. Kao petnaestogodišnjakinja, primljena je u SKOJ, iako nije bila svjesna političkih posljedica. Obilježena zbog majčine njemačke rodbine koja je održavala kontakte s partizanima, našla se na meti ustaške policije.

Sa 17 godina, donosi sudbonosnu odluku – prelazi Savu i pridružuje se partizanima, ne obavijestivši roditelje. U ormaru nije ostavila ni svoje gojzerice, što je majci dalo naslutiti kamo je otišla. Roditelji su ubrzo bili prisiljeni potpisati dokument kojim se odriču kćeri. Irena, u međuvremenu, nije imala vremena za razmišljanje – priključila se XIII. proleterskoj brigadi "Rade Končar" i postala dio Kazališta narodnog oslobođenja.

Irena se isprva odupirala pozivima za glumu, no njezin zvonki glas i prirodna interpretacija nisu ostali nezapaženi. Kazališna družina partizana, osnovana kako bi podizala moral boraca i stanovništva, postala je njeno novo utočište. Tijekom rata shvatila je da njeno mjesto nije za frizerskim stolom, već na sceni.

Nakon rata, 1945. godine, započela je karijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Premda su se čule priče o "partizanskoj protekciji", Irena je brzo dokazala svoj talent. Posebno se istaknula u suradnji s Belom Krležom u "Staklenoj menažeriji" Tennesseeja Williamsa, gdje joj je komplimente uputio i sam Miroslav Krleža.

Godine 1947. Irena je dobila glavnu ulogu u filmu "Slavica", prvom poslijeratnom jugoslavenskom filmu. Utjelovljenje mlade antifašistkinje donijelo joj je golemu popularnost. Film je postao simbol obnove države, a Irena lice nove Jugoslavije. Usprkos slavi, često je isticala kako joj je kazalište pružalo veće zadovoljstvo – publika joj je u filmskoj karijeri često prilazila s nedostižnim očekivanjima.

Osim uloge u filmu "Slavica", ostvarila je zapažene nastupe u kazalištima diljem Jugoslavije, uključujući HNK u Zagrebu i Jugoslavensko dramsko pozorište u Beogradu. Na Dubrovačkim ljetnim igrama igrala je Ofeliju u "Hamletu", dok je u suradnji s Reljom Bašićem za Teatar u gostima oživjela Krležine i Čehovljeve drame.

Irena je bila poznata po svojoj borbenosti, kako na sceni, tako i izvan nje. Prvi suprug, baletan Šime Šimatović, bio je njen ratni suborac. Njihov brak, sklopljen u partizanima, nije izdržao izazove koje su donijeli poslijeratni život i karijere. Drugi suprug, Zvonko Simonović, također je ostao u sjeni njene slave, što je rezultiralo krajem njihove zajednice. Usprkos neuspjesima u ljubavi, Irena je zadržala fokus na svojoj umjetničkoj ostavštini.

Devedesetih, zbog promjena političke klime, njeni filmski i kazališni uspjesi gurnuti su u drugi plan. Skromna mirovina i povremena prodaja umjetnina bili su njena svakodnevica. Ipak, uspomene na njen doprinos kazalištu i filmu ostaju živopisne. Preminula je u rujnu 2002., ostavljajući iza sebe nasljeđe antifašizma i umjetničkog izraza.

Irena Kolesar, rođena Brođanka, zauvijek će ostati simbol hrabrosti i talenta koji je obilježio kazalište i film tadašnje Jugoslavije.