Izgleda da samo mrtvi dočekaju kraj rata

Rat je uistinu čudan proizvod ljudskog uma. Koliko god ga čovjek ne želi, on uporno traži razlog kako bi ga stvorio. I uporno kopajući po smetlištu opravdanih ili neopravdanih razloga kako bi rat dovukao u svoju kuću, čovjek ga od svoga postanka traži sve dok ga jednog dana stvarno i ne pronađe.

I onda. Onda kada rat pokuca na vrata njegovog doma i uhvati teškom željeznom rukom za kvaku dvorišne kapije, čovjek pogleda tu zvjersku grdosiju krvavih očiju, u sekundi uplašen skrije se od njegovog pogleda i njegove sjene psujući sam sebe što ga je prizvao i tek krajičkom oka gledajući kroz zavjesu čeka i moli se u sebi da ipak ode s njegovog praga.

Međutim, tada je već prekasno. On je došao i on ne odlazi samo tako. Jer rat je nezasitna zvijer gladna ljudskih duša. Hrani se ljudskom glupošću i kada se digne, ne ide lijegati brzo i odlazi samo kada je sit.

Tako je jednog dana pozvani rat pokucao na kapiju našeg susjednog grada Bosanskog Broda. Bilo je to točno 03.03.1992. na današnji dan. Ratni tragači su nagovorili ljude da ga počnu prizivati lupajući u bubnjeve mašući sa obojenim krpama, životinjskom urlicima ljudi su ga počeli dozivati na sav glas. Od sumraka do zore su sablasno vrištali tražeći ga veseleći se njegovom ukazanju i njegovom dolasku. Naoštrena koplja i ratni pokliči. Sve je bilo spremno za njegov veliki dolazak.

Kao pravi domaćini, pružili su mu dobrodošlicu onakvu kavu rat najviše voli. Mesa i krvi i to što više, tisuće tona teških ljudskih sudbina, rijeke suza, još mesa i još krvi. I na kraju, kada se zvijer nahranila žderući pred sobom sve što je mogla punih sedam mjeseci, takva prežderana je gromoglasno podrignula u lica svojih dobrih domaćina, okrenula se bez hvala, pokupila se i otišla ostavljajući za sobom otpatke ljudskosti, uplakanu svijetu, lutajuće duhove i vesele tragače koji su se obogatili u slavi noževa.

I danas preko 20 godina poslije od kada je rat stanovao kod nas, traži se pravda za 419 prekriženih imena 101 bosanskobrodske brigade koja obilježava svoj dan. I dok nepriznati joj borci kucaju na zatvorena vrata surove administracije, ostali Posavljaci rasuti po bijelome svijetu u stvaranju novih života tek s nostalgičnom sjetom na stoljetnu djedovinu bace tu i tamo pogled preko rijeke Save kao da nikada nisu tamo niti postojali.

Prekosavski bubnjevi su opet u daljini počeli lupati. Kao da nekima nije dosta. U slavu noževa kako bi zaštitili interese vrlo uskih sfera kao da bi pozvali zvijer opet u naše goste.

Pitanje je bi li sljedeći puta zvijer imala što jesti. Izgleda da ne. Sljedeći puta bi kapija bila otključana, a dvorište i kuća prazni. Jer možda je vrijeme da u slučaju ako opet dođe do fešte. Neka na ratni party dođu oni koji su ga i pozvali.

Sjetom na 419 poginulih imena i pogledom na ludilo koje danas vlada, zapita se čovjek je li veliki Ernest Hemingway bio stvarno u pravu kada je rekao "Izgleda da samo mrtvi dočekaju kraj rata."