Stjepan pl. Horvath - patrijark svih stoloravnatelja

Gosti su lupali o kapiju, čekali pred zaključanim haustorom palače u Starčevićevoj na broju 8, opet lupali i lupali, vikali, čekali, osluškivali, ali kapija se nije otvarala. Kako to, mislili su, a bili su rekli domaćinu da će ga posjetiti! Za to vrijeme domaćin, gospodin Stjepan pl. Horvath, itekako je dobro čuo lupanje na kapiji, ali otvoriti im nije htio. I, kvit! Pa, on je tim istim gostima jasno i glasno rekao: - Obiđite nas ako možete!

I, dok su se gosti na ulici uzrujavali, gospodin Horvath, zavaljen u fotelju, slatko se smijao i naslađivao u neslanoj šali koju im je priredio. Već je vidio zaprepaštenje gostiju kad im bude sve razjasnio. I, stvarno, idućeg dana ti znanci su ga pitali zašto im nije otvorio. Baš to je gospodin Horvath i čekao. - Pa ja sam vam rekao da dođete, da nas obiđite, ako možete! Vi niste mogli, i što se tu može! - smireno je odgovorio. Istom tada su nesuđeni gosti uvidjeli da su do u tančine isplanirano nasamareni. Namagarčeni!

Ovu šalu upamtio je gospodin Vladimir Horvat, potomak brodske obitelji plemenitih Horvatha, univerzitetski profesor iz dalekog Texasa na „Divljem zapadu“ SAD-a, koji je u dalekom srodstvu sa Stjepanom pl. Horvathom.

A da je Stjepan bio šaljivčina, za šalu uvijek spreman, da je bio druželjubiv, blagoglagoljiv, šarmer, glumac... potvrđuje i laskava, ali i zaslužena titula – patrijark svih stoloravnatelja – zapisala je 1901. godine gospođa Ivana Brlić-Mažuranić u vinogradarsku Spomen knjigu u ljetnikovcu Brlićevac s vesele proslave u Brodu toli preštimovanoga sveca, sv. Vinka:

U sporazumu svih kućedomaćina izabran stoloravnateljem Stjepan pl. Horvath te oduševljenjem kao takav prihvaćen po cijelom društvu. Čim je primio, svoju koli odličnu - toli tešku zadaću, započe poznatom virtuoznošću nazdravljati. Uz pjesmu i šalu izmjenjivale se neprekidno nazdravice.

Uz dobro raspoloženje i jelovnik je tada kod tračenja Vinkova u brodskim vinogradima bio je itekako bogat. Objed je započeo obligatnim, slasnim i ukusnim vajngulašem (Weingulasch, to jest vinski gulaš) od svinjske pisanice s krumpirom rezanim na krupne kocke, noklicama koje se same u ustima tope, a zaliveno bijelim vinom. Poseban okus gulašu davao je naribani muškatni oraščić. Zatim se na stol iznosio pečeni puran – „puhran“ iliti „narodna ptica“, kako su u šali govorili, a uz to se servirala krumpir-salata. Na jelovnicima tog izgubljenog vremena znao je biti i slasni, pikantni, ljuti ćevap, pohana janjetina, ili reš pečena svinjetina iz vincilirove vanjske peći. Nije manjkalo kolača, pita sirnjača od svježeg sira, koji je vincilirova žena pripremila, pečeni su tiritli filovani orasima i pekmezli, paprenjaci, kuglofi... A, uz zdravice grlo se zalijevalo dobrim vinima, jer grlo je glatko, a vino slatko, kako se kaže. Potom su zapjevali pjesmu sv. Vinku:

Već od starih Vincet dan

Bi lozici aldovan

Da ju gazda prigleda

Kako tuži od leda...

kojoj su i nove kitice dodavane, ad hock smišljene:

Kod kuće mi djeca plaču

Nemam kruha da im dam

Daj mi amo tu tamburu

Da im malo zasviram!

A, da se svecu, svetom Vinku, ne zamjere, uz svaku otpjevanu kiticu Vincentove pjesme (koja ima petnaest kitica čak), išla je zdravica, naravski i obligatno, uz dizanje vrhom punih čaša vina, kucanje i nazdravljanje, te u cugu ispijanje čaša do dna. Kakvo je raspoloženje bilo nakon posljednje kitice, možemo pretpostaviti, jer neki su već kod pete kitice zaplitali jezikom, a kod desete posrtali i rigali...

Od 1895. gospodin Stjepan pl. Horvath, bivši gradonačelnik brodski (bio „zakonita glava grada Broda“ samo jednu godinu, 1894., pa morao odstupiti), prisustvovao je često ovim veselim i razuzdanim „posvetama“ u Brlićevim vinogradima, sve do 1913. godine, što se može pročitati u više spomen-knjiga.

Tako je 1912. zapisano da Horvath pripovijeda, kako je bio prvi put stoloravnatelj. Već kao mlad čovjek „cvrkutao“ kao stoloravnatelj. Kod Tome Skalice prvi put bio stoloravnatelj. U rujnu će tomu 50 godina. Pa, kad se to izračuna, i ako se u računu ne pobuni, ispada da je tada imao samo 18 godina.

Eto, biran je često za stoloravnatelja, jer bio je uvijek spreman na šalu, vic-majstor, kako bi danas rekli. A takav je bio od mladosti rane. Uključen u sva brodska društvena zbivanja.

Stjepan pl. Horvath pripadao je krugu „zlatne brodske mladeži“ druge polovine 19. stoljeća. Rođen je 1844. godine u uglednoj brodskoj obitelji, plemenitog podrijetla, a plemstvo Horvatha datira iz 17. stoljeća (1684.), kada se s Turcima ratovalo i to oči u oči, s britkom sabljom u ruci. U grbu Horvatha upravo je sablja koju drži ruka savijena u laktu, a na sablji je obješen pobjednički zeleni lovorov vijenac.

No, vratit ćemo se vinogradarskoj Spomen knjizi iz Brlićevca, u kojoj je i ovo s proslava sv. Vinka zapisano: Tinta se u prašinu osušila, morali smo ju vinom razmočiti. Pero smo našli staro, ali držala nema. Svezali smo pero likom na komad loze. I tako bilježimo sljedeće o proslavi sv. Vinka:

Mala Ivanica svezala je na čokot „kulenovu seku“ (to je neka debela kobasica koja zamjenjuje kulen), mali Vuko zalio je čokot okom vina, „draga mama“ pročitala je starodrevnu molitvu i na sve četr strane oškropila vinograd svetom vodom, a Zora je ispalila tri hica iz velike vinogradarske puške. Aleksa pako – došao je na „Weingulaš“ i kulen i obavio je ovu svoju dužnost isto tako zdušno kao što smo mi obavili naše dužnosti. Bože, daj roda i ploda, dobre cijene i dobrog šićira i nama i svim vinogradarima. Tako zaželjeno i tako podpisano dne 22. siječnja 1931. (Ivanica i Vuko su Ivanini unuci, „draga mama“ je Ivana Brlić, Zora je Ivanina kćer, a Aleksa Zorin muž).

Onog pravog muškog društva koje se u Brlićevim vinogradima okupljalo prije Prvog svjetskog rata tada više nije bilo, pa ni virtuoznog stoloravnatelja poput Stjepana pl. Horvatha, a u proslavama Vinkova i žene sudjeluju, što je dvadesetak godina ranije bilo nezamislivo.

(Posavska Hrvatska, 18. siječnja 2013.)

Brlićevi su zabilježili i molitvu kod posvete vinograda, kako su ju stari brodski vinogradari od vajkada molili. Evo te molitve, za današnje mlade vinogradare da ju nauče, pa da se i ta stara tradicija nastavi:

- Pomoć naša u imenu Gospodnjem!

- Koji stvori nebo i zemlju! (odgovaraju svi prisutni)

- Pomolimo se!

- Bože koji si duhovnoga svoga vinograda loze po cielom svietu razširio, obradjivanje planina naših na djelo dobra ploda podigni i ovim vinogradima blagoslova svoga rosu udieli, od svake nahude zaštiti i obilje njihova ploda uzmnožaj da ovo uživajući, Tebi hvalu i slavu uzvratimo. Po Isukrstu Gospodinu našem!

- Amen (odgovaraju svi, ne zaplićući jezikom).