U ime naroda! - vješanje na Vijušu 1945.

Zasvirale su sirene za uzbunu. Na njihov prodorni znak, mnoštvo građana žurno je pohitalo što dalje izvan grada, mnogi su bježali i na Vijuš. Na pojavu aviona koji su grad zasipali tepisima bombi, uzvratile su protuavionske bitnice. Na Vijušu je bilo nekoliko dobro kamufliranih brzometnih topova – flakova, koji su isto zapucali, ali to je bilo bezuspješno. Detonacije su bile zaglušujuće, a još više zastrašujuće. Sve se treslo, na sve strane gorjelo, a u zraku bilo puno gustog dima, prašine i pogubnih gelera.

- Naša kuća bila je na kraju Vrazove ulice, kod fratarske pustare, četvrta od kraja, ali onda je u cijeloj ulici bilo samo tridesetak kućnih brojeva. Da se zaštite od gelera, umorni, preplašeni ljudi sakrivali su se u našu staju, sjenik, drugi u zaklone na nasipu ribnjaka, gdje su napravljeni natkrovci pokriveni debelim slojem zemlje i komadima ledine, što je moglo zaustaviti gelere. Tu bi se ljudi zavukli dok prođe bombardiranje. Tada sam upoznao i trgovca Slavka Vrgoča. Bio je među mnoštvom građana. Zapazio me je, ja sam bio krupan momak, gimnazijalac petog razreda, šesnaest godina mi je bilo 1944. I predloži on meni neka ja tom narodu piće prodajem. Pristao sam. Onda sam s platonom išao do njegove trgovine, koliko se sjećam bila je na početku Trenkove ulice (danas Cesarčeva). Prodavao sam samo žestoka pića i to je jako dobro išlo, imao sam kuna kao blata. Eto, kako je Vrgoč i u takvoj situaciji bio poduzetan trgovac. Drugi put vidio sam Slavka Vrgoča na vješalima. A, i to je bilo na Vijušu - kaže gospodin Ivan Rudec i nastavlja: - Toga dana popodne skojevci su se razletili po svim ulicama bliže Save, po Vrazovoj, Bakačevoj, Karadžićevoj, po Mucvanju... žestoko su lupali na kapije, vikali: Napolje!, Napolje!... i tjerali preplašene ljude, staro i mlado na Vijuš da prisustvuju javnom vješanju. Vješala su podignuta na mjestu gdje je danas stadion „Marsonije“, ravno u pravcu kako Karadžićeva ulica (Štampareva) izbija na Vrazovu. Tada je to bilo marvinsko sajmište.

Ja sam stajao na ćošku kod Exlove kuće. Čitana je optužnica, ali nisam mogao sve čuti jer su neprestano izvikivane parole i povici odobravanja. Sigurno su za to bili zaduženi određeni, sve je bilo dobro izrežirano. Onda su se na vješalima zaljuljala tri tijela obješena na štrikovima. To je bio strašan prizor koji mi se tako usjekao u pamćenje! Takvim, danas bi rekli talibanskim metodama, protiv "neprijatelja naroda", nova komunistička vlast trebala je zastrašiti građane. Uz Slavka Vrgoča obješen je Josip Korajlija, načelnik policije i Stjepan Momčinović, predstojnik kotara Brod.

U fundusu Muzeju brodskog Posavlja postoji fotografija tog vješanja „ustaških krvnika“ na Vijušu i proglas građanima Broda o javnom izvršenju presude Vojnog suda. Proglas je potpisao Gradski odbor JNOF-a (Jugoslavenskog narodnooslobodilačkog fronta)

Vješanje je izvršeno 10. srpnja 1945. u pet sati popodne. U presudi se kaže:

„Došlo je vrijeme da podnesu zasluženu kaznu svi oni, koji su godinama terorisali najbolje i najborbenije sinove naših naroda. Došlo je vrijeme da platimo krvnicima i mučiteljima sva ona strahovita životinjska mučenja i mrcvarenja naših najmilijih drugova.

Došlo je vrijeme da ustaški funkcioner, član ustaške terorističke organizacije još od 1940. god. logornik, gradonačelnik, Pavelićev najvjerniji sluga, organizator masovnih hapšenja, masovnog odvođenja Srba i Židova u koncentracione logore, učesnik u svim gnjusnim mučenjima u podrumu ustaškog logora, mučenja koja su pod njegovom kontrolom vršena nad našim hrabrim drugovima Mikom Babićem, Stulićem, Kavajem i drugima, haranger najodvratnijih ubistava, izvršenih po noći u tom istom podrumu (na primjer Tomljenović Nikola, Matanić), pljačkaš narodne imovine, korupcioner, špekulant, ratni bogataš i bandit Slavko Vrgoč plati za svoja zvjerstva. Mi ćemo danas prisustvovati izvršenju pravedne kazne koju je dosudio narodni sud zlikovcu (…)

Uz njega ćemo vidjeti i vjernog mu psa, najkrvavijeg agenta brodske policije Korajliju Josipa, krvnika, čije su šake osjetili naši drugovi Mira Kutuzović, Triska, Špicer, Čandrlja, Fajerbah Ivan, Manda Vargaš, Marija Jergović, radnici krojačke radnje Filak i mnogi drugi, koje je on lično batinao volovskom žilom, lupao šakama i gazio nogama, o čemu sam kaže

„... u svrhu postignuća nekih rezultata, ja sam ih tukao rukama i volovskom žilom, a da li sam ih tuko nogama, to se više ne sjećam ... ne niječem da nisam i druge tukao u toku istrage, ali toga je bilo toliko, da se ne mogu sjetiti ...“

Taj bandit nije zazirao ni od kojeg sredstva, njemu su bile poznate sve vrste mučenja, koje je i primjenjivao prilikom ispitivanja naših drugova koji su sva ta mučenja hrabro podnosili, ne dajući krvniku i zlotvoru, da sazna bilo šta od njih. Mnogi su hrabro umrli pod mukama radije, nego da izuste ma i jednu riječ, a mnogi su bili transportirani u konc. logore, gdje se nastavilo mučenje, gdje su mnogi od njih likvidirani.

Njima se priključuje i tajnik velike župe u Banjoj Luci, kotarski pretstojnik u Slavonskom Brodu (bio je iz Konjica, a na službi u Brodu od rujna 1942. do prosinca 1944.) i Novoj Gradiški, suradnik okupatora, izdajnik naroda, sluga fašizma Momčinović Stjepan, koji je bio krvni neprijatelj partizana i simpatizera, naredbodavac za sva hapšenja u kotaru, bandit koji je sam tukao i šamarao hapšenike, organizator špijunske službe po selima u korist Gestapa (…)

(...) Zlodjela ove trojice bandita samo su dio u cijelom nizu zlodjela fašističkih zlotvora i njihovih slugu, izroda naših naroda.

Svi oni, koji su našu zemlju u ovome ratu zalili nevinom krvlju naših naroda, koji su popalili naše domove i naselja, koji su htjeli istrijebiti i uništiti naše narode, SVI ĆE ONI PRED NARODNI SUD, DA IM SUDI NAROD, KOME SU ONI SPREMALI TU KRVAVU SUDBINU (…)“

Ovaj proglas s naslovom „Građani i građanke grada Broda!“ bio je kao plakat izvješen po cijelom gradu, da ga je svaki građanin mogao pročitati. Bila je to također jedna od metoda zastrašivanja.

- Jesu li svi ovi navodi o okrivljenima točni, ne možemo sa sigurnošću reći, jer pisao ih je pobjednik, a kako se onda piše znamo. Ne branim osuđene, no njima, „u ime naroda“, sigurno nije pružena mogućnost pravednog suđenja. Naveliko se govorilo da je Vrgoč i surađivao s partizanima, slao im sol i koješta drugo iz svoje trgovine, ali to je bilo pred sam kraj rata, kada se, vjerojatno, već više nije mogao povući - sjeća se gospodin Rudec.

O Slavku Vrgoču našao sam još nekoliko podataka, pa ih i ovdje bilježim. Bio je trgovac špeceraja i dobre kapljice (1935. imao je trgovinu u Malom Parizu, u Olujevićevoj ulici kbr. 13). Isticao se u prvim redovima 1941. kod uspostave nove vlasti, pa je nagrađen „foteljom“ gradonačelnika Broda i na tom je mjestu bio od 1941. do 1942. godine. Pripadao je desnoj struji Hrvatske seljačke stranke, no kasnije se priklonio ustašama. Godine 1935. Vrgoč je vlasnik, izdavač i odgovorni urednik brodskih tjednih novina „Istina“, koje su pod tim imenom izlazile do 1939., kada će promijeniti ime u „Posavska Hrvatska“. „Istina“ je zastupala interese Hrvatske seljačke stranke pod motom „Govorite istinu, tražite istinu, ljubite istinu i branite istinu sve do same smrti“.

(Posavska Hrvatska, 8. studenoga 2013.)