Nedjeljom svi u parno kupalište!

U brodskim kućama i stanovima nedostatak kupaonica – badecimera, kao i javnog vodovoda – vaserlajtunga, u drugoj polovini 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća nadomještalo je gradsko javno kupalište. No ono je malo radilo, malo nije, ovisno o tome koliko su Brođani bili čistunci i ovisno od potpore koju je grad kupalištu davao i uopće želje grada namjerava li uzdržati tu toli potrebnu instituciju.

Po svemu sudeći, kupalište je podigao graditelj Adolf Godt. On je 1881./1882. gradio i staru jednokatnu poštu na trgu kod župne crkve (od 1908. do danas u prizemlju je ljekarna). Na početku Široke ulice, kbr. 1, bila je još jedna njegova gradnja, kuća J. Herdyja također iz 1881. godine. Godt 1882. gradi kuću carskog i kraljevskog majora Adolfa Müllera (brodskog gradonačelnika 1869.-1872.) na Agencijskom trgu (danas Trg Stjepana Miletića), koja je srušena u bombardiranjima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nacrt jednokatne historicističke kuće Mušicki u Ulici Matije Gupca kbr. 23 također potpisuje Adolf Godt. Kuća je zgotovljena 1884. godine.

U zapisnicima gradskog zastupstva od 3. studenoga 1886. Adolf Godt moli otkup jednog dijela zemljišta u Ulici sv. Florijana radi podignuća parnih kupaka.

Zastupnici su jednoglasno proslijedili njegovu molbu gradjevnom odboru na pretres. Mjesec dana kasnije, 4. prosinca 1886., opet u Zapisnicima gradskog zastupstva, Adolf Godt moli dozvolu da smije parno kupatilo podići u kući kod sv. Florijana i da mu se ustupi jedan dio zemljišta od općine u površini od 16 hvati uz cijenu od 83/50.

Gospoda zastupnici, Mladen Mihajlović i Franjo Maričević, nisu bili za taj prijedlog, već su tražili da se molitelj sasvim sa svojom molbom odbije. To nije prihvaćeno i Adolf Godt je podigao parno kupalište nazvano „Parno i kadno kupališta sv. Florijanu“ - „Wannen und Dmpfbad zum heil. Florijan“.

Prihvaćen je prijedlog zastupnika Dimovića da se kip sv. Florijana ne smije maknuti sa svoga mjesta, već ga gospodin Godt ima primiti pod svoj krov u formi kapelice. Tako se, do tada samostojeći, kip brodskog nebeskog zaštitnika sv. Florijana, podignut na zavjet još 1813. godine (kupio ga je Stjepan Muravić), kada je Brod u velikom požaru 1807. godine gorio, našao u niši prizemne Adolfove kuće. A ta niša s replikom kipa i danas postoji, ali je kuća naknadno podignuta na kat.

Adolf Godt bio je vlasnik i susjedne kuće, duge prizemnice s nizom prozora, koja je bila povezana s kućom u kojoj se nalazilo kupalište. Nacrt ove kuće iz 1885. godine nalazi se u brodskom Državnom arhivu. Niz jednakih soba u koje se ulazilo iz hodnika, a koji je bio dužinom kuće, upućuje da su možda tu bile moderno preustrojene prostorije s vanama za kupanje i otomanima na koje se moglo poslije kupanja prileći.

Kada i kako je ovo Parno kupalište prešlo u vlasništvo Židova gospodina Mavre Rechnitzera nisam uspio saznati, ali 1907. godine „Posavska Hrvatska“ piše o ozbiljnim problemima koje ovo kupalište ima:

- Kako su vikali, kako su psovali naši gradjani, dok je bilo parno kupalište zatvoreno. Čovjek bi mislio, da je zbilja svakom Brodjaninu kupanje jedna od najvećih potreba kako bi to za pravo i moralo biti, pa stoga nije čudo, da su svi mjerodavni faktori po mogućnosti radili, da sklone vlastnika kupališta, da isto moderno preustroji. Gosp. Rechnitzer je to i učinio, uložio je njekoliko hiljada u to poduzeće, samo da bi što bolje udovoljio zahtjevima obćinstva. I danas je parno kupalište otvoreno, ali posjet je nikakav. Riedki su dani, da više od 3-4 osobe dodje se kupati, a najviše je dnevno samo po 1 gost. To je, blago rečeno, čudnovato! Zašto sada ne podupiru to kupalište, zašto ne udovolje zahtjevima higijene pa se ne idu kupati?

Eto, tako saznasmo da Brođani baš i nisu bili ljubitelji kupanja, brčkanja i namakanja u kadi, stoga je vlasnik parnih kupaka u reklami vapio: Nedjeljom svi u kupalište!, ali slabe je hasne bilo. A, kupanje je 70 novčića stajalo. To je bio i jedini dnevni prihod vlasnika kupališta, pa uz taj slabi posjet i nikakvu zaradu, njemu je jedino preostajalo da kupalište opet zatvori.

Zanimljiva su razmišljanja novinara koji je ovaj članak u „Posavskoj“ pisao: - Mi imademo u Brodu dosta imućnih ljudi. Eto izborne listine pokazuju u prvom izborništvu 73 glasova, ako bi ti ljudi barem nedeljno jedan puta išli u kupalište, moglo bi se ono bar donekle uzdržavati, ali ovako to ne ide. Ili možda ta gospoda ne trebaju čistoću? Prigovara se, da je 70 nvč. previše za naše prilike. Ali ako je u Zagrebu pristojba 70 nvč. gdje se dnevno i do 100 ljudi kupa, kako bi bilo previše za Brod, gdje bi se najviše moglo dnevno njih desetorica na takav „važan“ korak odlučiti. Za Boga miloga, nitko pa ni gosp. Rechnitzer ne drži kupalište od zabave, pa ako već nema dobitka, neće ni imati gubitka. Ako naše obćinstvo želi uzdržati tu toli potrebnu instituciju, treba ju svakako i potpomagati, inače će se morati zatvoriti, što bi bilo pravi škandal i sramota za naš grad i za naše gradjanstvo.

Iz članka razabiremo da je gospodin Rechnitzer bio vlastnik kupališta i prije 1907. godine, ali i koje je on probleme s kupalištem imao, pogotovo s obzirom na naše političare s izbornih listina. Samo, onda je kupanje bilo javno, da ne kažemo transparentno, pa se dobro vidjelo i znalo tko do higijene drži, a tko zna kakvo je stanje s našim političarima danas, peru li se, kada i od čega?

Godine 1911. Mavro Rechnitzer traži od grada povišenje potpore, dopis je sačuvan u Državnom arhivu: Pošto mi više nije moguće uzdržavati parno kupatilo po onom odobrenju gradskog zastupstva od 26. II. 1907. godine u proračunskoj sjednici odobrene mi potpore za uzdržavanje parnog kupatila godišnje od 300 kr., stiju razloga što je od gore navedenog vremena sve duplo poskupilo, daklem sam primoran slavno poglavarstvo odnosno zastupstvo smierno zamoliti, da bi mi mojoj molbi udovoljilo ter sa 300 kr. na 600 kr. povisiti jer ću inače biti primoran isto parno kupatilo napustiti ili preinačiti za drugu svrhu, ponajviše stoga štoje porez odviše na kupatilo podignut a dohodak svake godine sve manji… Vlasnik i grad ipak su se nekako suglasili i kupalište je ostalo na usluzi građanima.

U Zapisnicima gradskog zastupstva 1915. godine je molba Rechnitzera za uredjenje vodovoda u njegovo kupalište. Zaključeno je da mu se da subvencija od 1000 kruna, ako uredi kupalište na svoj račun.

Neposredno poslije Prvog svjetskog rata kupalište mijenja vlasnika. Godine 1919., od J. Rechnitzera, preuzima ga opet Židov, Aleksandar Šandor Friedmann i kupalište je nakon više od četiri godine mirovanja velikim troškom obnovio i uredio. U „Brodskim novinama“ on oglašava vrijeme posjeta, a muškarci i žene kupali su se odvojeno. Za gospodu parno kupatilo radilo je od 8 do 14 sati, a za gospođe od 14 do 20 sati. Kadno kupatilo za gospodu i gospođe radilo je kroz cijeli dan. On uvodi i neke novine, što saznajemo iz reklame objavljene u „Hrvatskoj zajednici“ 1924. godine – Kuda se tako žurite gospodine. Kuda tako brzo gospođo, žurim se u Parno i Kadno Kupalište danas u nedjelju je cio dan otvoreno, pa da se dobro okupam i da se dadem izmasirati i kurje oči rezati jer je čistoća pola zdravlja. Što se više čovjek kupa tim dulje se živi jer kupanje svakoga osvježi pa je kao crvena jabuka rumen. – Za dobru poslugu jamči vlasnik Aleksa Fridmann.

U Friedmannovom „Toplom, parnom i kadnom kupalištu“ - pravom onodobnom wellness i spa centru! - osim kupanja i spomenutih usluga (masiranja i rezanja kurjih očiju), uvode se i nove, pa u jednom oglasu iz 1929. čitamo: Otvoreno je četvrtkom, petkom, subotom i nedjeljom do 4 sata popodne. – Svatko se može u kupalištu brijati, masirati, sa aparatima elektrizirati itd. – Nedjeljom ima svatko vremena, pa treba da ga iskoristi te da se okupa i osvježi te na udobnom otomanu odmori – upozorava se cij. općinstvo, da bar jedanput tjedno posjeti kupalište – jer čistoća je pola zdravlja.

Međutim, ni gospodin Friedmann nije mogao voditi kupalište bez potpore grada. Godine 1921. odobrena mu je godišnja subvencija od 12.000 kruna, te izgleda da je kupalište u ovome vremenu ipak bolje poslovalo. Šandoru su u poslu pomagali supruga i sinovi Ezro i Oto.

Kada je 1938. godine u Brodu, na Trgu kralja Petra Oslobodioca (danas Trg pobjede), podignuta zgrada Javne burze rada, ta za radništvo važna ustanova - Sagradjena je tako, da zadovoljava sve potrebe, kako domaćeg tako i prolazećeg radništva. Uz ured Burze rada ima i spavaonica s trideset kreveta, te moderno kupalište s tuševima i kadama. Kupalište je stavljeno na raspolaganje i gradjanstvu, jer Slavonski Brod, na žalost nema osim ovog nijednog drugog javnog kupališta – piše „Jutarnji list“. To znači da Friedmannovo parno kupalište više nije radilo. Vjerojatno mu se ipak nije isplatilo.

Poslije Drugog svjetskog rata, 1949. godine u „Brodskom listu“ čitamo o „Upravi za radnu snagu“, koja je smještena u bivšoj Burzi rada na Trgu pobjede. Tu radi i parno kupatilo s 12 tuševa i 3 kade. Kupanje u kadi stoji 35, a pod tušem 20 dinara, a otvoreno je petkom i subotom od 13 do 19 sati. No, učestali su kvarovi i kupatilo je povremeno bilo zatvarano. Godine 1951. kupatilo je ponovno otvoreno, a 1953. godine temeljito renovirano i još je dobro služilo građanima Broda. Upamćen je i domar Ilija Dogan, koji je revno hajcao - ložio peći kupatila ugljenom. Stanovao je u dvorištu.

Kažu da je najbrojniji posjet kupalištu bio iz redova brodske gay populacije, ali to se tada nije tako reklo, već se govorilo iz redova pozadinskih aktivista, što je bilo u skladu i u duhu netom minulog vremena.

„Brodski list“ 1961. opet piše o renoviranju parnog kupatila, u njemu vlada red i čistoća, uostalom, kupatilo je bilo pod upravom gradskog poduzeća „Čistoća“. Cijena za tuš je 20 dinara, a za kadu 30 dinara. Posjetioci kupatila treba da ponesu ručnike.

Kada je Brod 1963. godine konačno dobio javni vodovod, uskoro se gasi rad i ove toli za Brod potrebne i važne institucije.