Djeca bez lica, ljudi bez lica

 Povodom dana Grada otkriven je spomenik „prekinuto djetinjstvo“ na spomen 402 djece poginule u domovinskom ratu. Divna je to gesta, nakon 24 godine od razaranja našeg grada sjetiti se 29 djece poginulih u našemu gradu i 402 diljem Hrvatske. Lijep je i spomenik koji ne njima u čast podignut. Estetika spomenika je vrlo dojmljiva, a simbolika snažna. Napravljen je upravo u duhu vremena.

Duhu vremena… upravo to je ono što boli. Duh vremena zamijenio je dječicu, niti jedno dijete slično drugome, svako na svoj način lijepo i dragocjeno, pločicama puzzle. Pločicama jednakim, pločicama savršeno izrezanim, pločicama koja niti jedna nema nikakvog smisla ni vrijednosti izvan cjeline, izvan „big picture“ čiji su dio.
Nije li to upravo ono što „duh vremena „ pokušava od svakoga od nas napraviti. Točno je određeno sto je prihvatljivo, a što ne; što je poželjno, a što je. Po tome bi svi trebali biti jednako visoki i jednako teški i svakako jednako lijepi i jednako zdravi. Lica većine djevojaka liče jedna na drugo, prevelike silikonske usne i Kim Kardashian prevelike obrve. Već malena dječica imaju neke čudne post punkerske frizura, ulijepljene moram gela.

Gdje su nestala čupava i balava dječica? Gdje su nestale, male i velike, plave i garave, visoke i niske djevojke? Gdje su nestali sportaši i pjesnici, štreberi i muzikaši? Gdje su nestala lica s ljudi?
Stvarno mi se čini da smo polako postali pločice iz neke divovske puzzle, sve savršene i sve jednake.
I tako smo izgubili lica, lica koja se smiju i lica koja plaču, lica mirna i lica uplašena…
Ulice grada postale su kao velika stranica Facebooka, svatko šeta svoj najbolji selfie, sakrivajući od svih tko je zapravo.
A ljudi jednakih lica i jednakih želja, zapravo su ljudi bez lica i bez želja.